Author Message

<  Zeljko Bebek  ~  blic.co.yu: Intervju Bebek: Goran je kriv sto sam pjevac&quo

flowerpower
Posted: 14.01.2008, 00:23 Reply with quote
Gender:Male Moderator Joined: 26 Apr 2007 Posts: 286 Residence:
germany.gif
  OFFLINE
24.06.2007

Intervju


Goran je kriv što sam pevač


Željko Bebek

Odnos između Gorana Bregovića i mene mnogi nisu razumjeli. A mi smo imali jedan zaista vrlo dobar odnos, koji je njemu osiguravao kreativnost, a meni davao podsticaj da se razvijem u dobrog pjevača. Sa bogomdanim glasom, koji imaš ili nemaš, ali moraš znati da ga izgradiš. Mi u stvari privatno i nismo bili prijatelji, ali smo bili toliko bliski saradnici da je svima izgledalo kao da smo i privatno prijatelji. No, u kreaciji Bijelog dugmeta bili smo toliko bliski, da smo to smatrali svojim životom. Ovo je deo ispovesti rok i pop pevača Željka Bebeka.

Prvi idol - Beara

Rodio sam se u Sarajevu 1945. godine, od oca Zvonimira i majke Katarine. Bilo je to vrijeme općeg siromaštva nakon onog rata. Družio sam se sa svojim vršnjacima iz ulice i kvarta, igrao malo rukomet, malo nogomet. No, nisam imao uslove da me netko negdje uključi da ozbiljno treniram. Igrao sam se i uživao u igri.

U to sam vrijeme obožavao Vladimira Bearu kao golmana. Mogu reći da je on bio moj prvi i možda jedini idol u životu, i kao ime i kao profesija. Negdje 1955. godine, kada sam imao deset godina, prvi put sam počeo da se bavim nekom aktivnošću izvan škole. Uključio sam se u sportsko društvo "Partizan" i počeo da se bavim gimnastikom, što mi je kasnije, kada sam počeo da se bavim stvarima koje su zahtijevale takvu kondiciju, pomoglo. I kada sam prešao u gimnaziju, gimnastika je ostala moje zanimanje broj jedan.

Prva gitara

Usna harmonika je bila moj prvi muzički instrument. Dobio sam je još u osnovnoj školi. Naučio sam na njoj da odsviram neke poznate pjesme pa mi je profesor pjevanja preporučio da uzmem i neki žičani instrument. Počeo sam s mandolinom, a onda s gitarom. Oca sam uspio da nagovorim da mi kupi gitaru.

O pjevanju kao nečem što će biti moja budućnost u to vrijeme nisam ni pomišljao. Znao sam da otpjevam neke pjesme koje sam naučio od majke koja je lijepo pjevala i od koje sam naslijedio taj talent. Sviđale su mi se talijanske i meksičke pjesme koje su tada bile popularne. Rano sam odlučio da sevdalinka nije pjesma kojoj bih se posvetio - ni kao pjevač, ni kao svirač. Bio sam oduševljen Polom Enkom, njegovom "Dajanom" i drugim hitovima.

U gimnaziji sam se uključio u klub u kojem je karijeru započeo i Kornelije Kovač. Do trećeg razreda gimnazije bio sam neodvojivi dio zabave i glazbe u školi i uživao u tome. Tada su me pozvali iz dosta cijenjene sarajevske grupe Kodeksi da kod njih pjevam i sviram gitaru, što je značilo moj prelazak na profesionalno bavljenje glazbom. Izvodili smo repertoar koji je odgovarao đacima i studentima, ali smo pokušali naći i neki drugi izraz - izabrali smo rokenrol. Birali smo pjesme koje će privući novu publiku, koja je do tada odlazila kod drugih. Dobili smo prostor u FIS-u (Fiskulturnom domu) i to je postala druga najbolja plesna sala u Sarajevu, pored "Sloge".

Goran i Ismeta

Na periferiji smo tada pronašli jednog momka koji je u tamošnjoj grupi Beštije dobro svirao bas gitaru. Bio je to Goran Bregović. Doveo sam ga na audiciju kod poznatog profesora Ranka Rihtmana da ocijeni kako svira bas gitaru i može li pjevati. Naravno da je položio audiciju i s periferije došao u naš gradski bend. Siguran sam da bi Gorana kasnije i netko drugi doveo u grad, ali je, eto, slučaj htio da sam se ja prvi za njega zainteresirao. U bend smo zatim doveli i pjevačicu Ismetu Krvavac koja će kasnije, ali ne s nama, postati popularna. Kada smo je mi angažirali imala je samo 14 godina.

Te smo godine (1969) dobili prvu ozbiljnu ponudu za tromjesečni ljetni angažman u "Splendid" baru u Dubrovniku. Tog smo ljeta bili najslušaniji bend, iako je konkurencija bila velika. Tamo nas je uočio Renato Pacifico, čovjek koji nam je znatno pomogao u karijeri, i ponudio angažman u njegovom hotelu u Italiji. Pripremili smo se i početkom 1970. otišli u Napulj. U početku je sve išlo dobro, ali je kasnije došlo do raspada benda.

Dobra odluka

Goran je predložio da on nauči i preuzme solo gitaru, da za bas gitaru uzmemo Talijana, a da ja ostavim gitaru i postanem pjevač. Od tada više nikada nisam bio gitarist, što se pokazalo kao dobar potez. I kao što sam ja Gorana doveo sa sarajevske periferije da postane basist u dobrom bendu, tako je Goran meni uzvratio time što me je definitivno opredijelio za to da budem (samo) pjevač.
Kasnije je došlo do "pucanja" benda i ja sam se vratio u Sarajevo. Bili smo se malo međusobno udaljili, ali smo se 1973. godine ponovo našli. Ja sam uskoro otišao u vojsku.

Bijelo dugme

Kada sam se vratio iz vojske Goran me je čekao. Iz benda smo bili ostali samo nas dvojica. Predložio sam mu da on i ja idemo dalje. Zato sebe smatram osnivačem Bijelog dugmeta i veoma mi je teško kada me pitaju kako mi je bilo uz Gorana "koji je uvek bio grozan diktator u bendu". Često moram da objašnjavam da nije bilo tako, da smo Goran i ja zaista bili skloni jedan drugome do besvesti, da smo jedan u drugoga imali beskrajno povjerenje. Mada sam nekada prihvaćao kompromise i pjevao neke njegove pjesme koje nisam smatrao kvalitetnim.

Razlaz

Odlično smo funkcionirali do 1984. godine, a onda je došlo do razlaza. Ja sam na Jahorini, u toku priprema za novi album, "pukao" i otišao svojim putem. Moja solo karijera počela je 1989. i postaće potpuno ravnopravna onoj u Bijelom dugmetu. To je bio jedan drugi uspjeh o kojem sam već 1984. godine imao ideju kada sam rekao Goranu da mislim da smo nas dvojica rekli sve što smo imali reći zajedno i da ja moram poći dalje i pokušati naći nekog drugog autora. S tim sam uvjerenjem prihvatio pozive iz "Jugotona". Preselio sam se u Zagreb, a 1994. godine doveo i roditelje iz Sarajeva. Oni su, nažalost, dvije godine kasnije umrli.

Treća sreća

Nakon dva neuspjela braka, iz kojih imam dvije kćerke, dogodila se velika ljubav i brak sa sadašnjom suprugom Ružicom. Kada sam je 1997. godine upoznao u jednom klubu u Posušju, nisam bio svjestan da počinje možda najljepše razdoblje mog života. Bila je još učenica i uskoro postala studentica u Splitu. U početku smo se sastajali tajno, a onda u romantičnom stilu vjerili u Veneciji i u još romantičnijem stilu vjenčali u Dubrovniku. Bili su prisutni samo njezini roditelji i braća, moja kćer iz prvog braka i naši kumovi. Provozali smo se jednim oldtajmerom preko Straduna, popeli na Minčetu, vjenčali, zidinama sišli do Porporele i brodom napravili đir oko Lokruma. Bilo je jugo, veliki valovi, brod se ljuljao, na njemu se sve prevrtalo i lomilo, morali smo piti iz flaša koje smo držali u rukama, ali smo svi bili izuzetno sretni i raspoloženi. Ružica i ja smo u međuvremenu dobili sina Zvonimira i kćerku Katarinu (koji su dobili imena po djedu i baki). I njih vodimo sa sobom na mojim turnejama po svijetu, a bili su sa nama i na koncertima obnovljenog Bijelog dugmeta u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, koje je 2005. godine organizirao Raka Marić.

Jeseni su uvijek radne, zime provodimo u našoj kući na Kupresu, a ljeta na brodu na moru. Meni je bilo važno da mi i moje starije kćeri budu podrška i da razumeju da Ružica nije nikome konkurencija, nego da je ona moj životni san, na sreću, ostvareni san.



Biografija

Željko Bebek je rođen 16. decembra 1945. u Sarajevu. Bio je pevač i ritam gitarista Kodeksa šezdesetih, kada upoznaje Bregovića. Početkom osamdesetih Bregović je pozvao Bebeka da peva s njegovom novom grupom Jutro, koja se ubrzo transformisala u Bijelo dugme. Bebek je nastavio karijeru kao pevač i povremeni bas gitarista Bijelog dugmeta od 1974. do 1984. Solo album "Skoro da smo isti" snimio je 1978.
View user's profile Send private message   Translate text:  

Display posts from previous:  

All times are GMT + 2 Hours
Page 1 of 1
Post new topic

Jump to:  

You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot vote in polls in this forum